Iz svakog iskustva dobivamo onoliko koliko dajemo. Drugim riječima, bogatstvo našeg života nužno ovisi o dubini naše predanosti. Suzdržanost donosi ograničenje dobitke, dok potpuno predavanje donosi prave nagrade.
Naši nas odnosi pravedno nagađuju. Ta iskustva s drugima uzajamno su isprepletena i njihova je ljepota ravna ljepoti koju donosimo jedno drugome. Ali, ako u neki odnos donosimo samo kritičnost i beznađe, naći ćemo očaj, a ne radost. Svaki je odnos zbroj obrazaca koji ga sačinjavaju. Nijedan odnos neće donijeti više plodova nego što su oni koji ih beru uložili truda.
Naša slika u tuđim očima može nam postati opsesija. Vide li me onako kako ja vidim sebe? Ili vide pravog mene I je li to bolje ili gore. Jesu li tuđe oči zrcala u kojim nalazim svoj obraz, ili su prozori kroz koje mogu dotaknuti duh onih koje volim?
Nikad ne možemo doista poznavati tuđi život, ali možemo vjerovati da nije tako različit od našeg. Zajedničkih je iskustava više nego različitih. I drugi se bore sa istim iskušenjima i predaju se istoj sudbini kao i mi. Poštujemo li sebe nećemo strepiti nad tuđim mišljenjem. Dakako, želimo da nas poštuju, da nas vole oni koje i mi volimo, da nas prihvaćaju kao suputnike na životnom putovanju. Ali, glavna nam je briga vlastiti duhovni razvoj - a on će odlučiti o tome kako će nas drugi vidjeti.
Naše nam se negativno ponašanje uvijek vraća, kao i pozitivno. Očito, bolje da nad se vraćaju radost i mir nego nasilje. Zašto se onda ne bismo uvijek ponašali mirno i radosno.
Vjerojatno samo slaboumni i sveci mogu biti uvijek pozitivni u ovom svijetu ciničnosti, okrutnosti i pokvarenosti. Ma koliko se trudili ne misliti o stvarima koje su izvan naše moći, svi katkad na neke događaje reagiramo srđbom, zavišću, strahom ili drugim bolnim i destruktivnim osjećajima. Ali spoznaja da imamo izbor može nas osloboditi vezanosti za tu bol.
Možemo izabrati da reagiramo srđbom ili zavišću - ili pak možemo osjetiti taj osjećaj a onda ga pustiti da ode, da ne upravlja našim ponašanjem. Uspješan život znači i učenje kako upravljati svojim ponašanjem. Ako svoje osjećaje skrivamo ili potiskujemo, uvijek će ostati u nama. Oslobodit ćemo se tek kad ih pustimo da odu. A pustiti ih možemo tek kad ih proživimo.
Promjena grada, zemlje, posla ili partnera ne mijenja ono što jesmo. Takva promjena može doći samo iznutra, kao posljedica dubokog traganja i preusmjeravanja naših vrednota i ponašanja. No mnogi među nama ipak se nadaju da će fizička promjena izazvati duhovnu. Drugi pak vjeruju u tlapnju da nova veza može preobraziti njihovo ja, koje se cijeloga života sporo razvijalo.
Ako smo sobom prilično zadovoljni, kadri smo prihvatiti svoju prošlost. Prihvatit ćemo odluke koje smo donijeli na pojedinim raskrižjima i vidjeti rezultate. Ali, ako smo nezadovoljni sobom, ako osjećamo potrebu promjene svoga života, moramo se pomiriti sa tim da će za to trebati mnogo truda, teških odluka i boli.
Već je i sama ta potreba obićno bolna. No, to često znaći da smo zapravo već spremni za donošenje teških odluka i da smo u sebi već obavili veliki dio posla. Potrebno je još samo malo duhovnog pročišćavanja i potpune iskrenosti u pogledu vlastite motivacije pa ćemo ostvariti ono što želimo.
Kad kažemo da je život pun smisla, to ne znaći da je taj smisao fiksan ili magičan. Znakove primamo iz nutra, a ne iz vana. Pouke koje izvlačimo iz malih drama u našem životu povezane su s našim rastom.
Učiti možemo na negativnim kao i na pozitivnim iskustvima, a moramo sami sebe pohvaliti zbog napretka, jer nitko drugi to vjerojatno neće učiniti. Samo mi znamo što smo postigli kad svladamo strah od držanja javnog govora ili uključivanja u neku kampanju. Ili smo možda naučili reći "ne" kad drugi nešto stalno traži od nas. Samo smo mi svjesni tog napretka, pa zaslužujemo da sebi na tome čestitamo.
Pronalaženje pouke u svakodnevnim zbivanjima može biti pustolovina. Dobro je povremeno svesti račune. Tako ćemo bolje vidjeti koliko smo napredovali i lakše prilagodili svoja očekivanja stvarnom tempu našeg rasta.
Tuđe je probleme lako riješiti. Nije li nevjerojatno koliko je lakše živjeti njihov život nego svoj. Dakako, u njih nismo osjećajno upleteni ljubavlju, krivnjom ili tlapnjama, Možemo im pristupiti mudro, s distance.
Distanca je ključna riječ i za rješavanje vlastitih problema, samo što se tako vide i problemi koje možda ne želimo vidjeti, osobito ako znače da se moramo mijenjati. Tad nas može obuzeti očaj. Uhvaćeni smo između onoga što smo spoznali i otpora prema promjenama.
Hoćemo li ostati u toj dvojbi ovisi o nama. Možemo odlučiti živjeti kao hibridi, malo pameti, malo djetinjasti, malo sretni, malo očajni. Ili se možemo odvažiti na promjene i razvoj. Znanje i moć da dobijemo ono što želimo već su u nama. Moramo u njih samo povjerovati.
Uspravne crte tvore prave kutove i omogućavaju povećanje i duljine i širine. Pravi kutevi nose širinu.
Ljudi koji kažu ono što misle i pokazuju tko su osjećaju se uspravnijim. Kutevi koje stvaraju iznošenjem svoga mišljenja čvrsti su i otvoreni. Drugi na njima mogu graditi.
Važno je ostati uspravan i kad nas okolnosti tjeraju da se iskrivimo. Ako je ravnoteža u nama, drugi je neće moći poremetiti. Ta je ravnoteža prijeko potrebna kako bismo pronašli svoje pravo mjesto. Drugi će to prepoznati. A zajedno s njima moći ćemo mnogo toga sagraditi.
Dok smo mladi, sve nam se čini mogućima. Svjetski su problemi rješivi. Naš optimizam i mladenački polet daju nam nadu i nestrpljivost. Zašto to nitko prije nije shvatio? Sve je tako jednostavno: kad bi se ljudi samo voljeli.
S godinama naučimo nešto više o pravoj složenosti svijeta. Naučimo da je sve povezano i da naša mladenačka rješenja ni ne dodiruju prave probleme. Štoviše, shvatimo da to i nisu problemi. Postojeći sustav jednostavno tako funkcionira. Želimo li da se promijene one njegove osobine koje smatramo problemima, moramo biti spremni na to da će se promijeniti i sve drugo.
Ako smo mudri, znamo i kako zadržati taj žar, kako održati vjeru da je sve moguće. Ne zato što vjerujemo da možemo promijeniti cijeli svijet, nego zato što je ta vizija lijepa i daje nam snage.
Vjera u naše sposobnosti, potencijal, vrijednost i svrhovitost je poput čarolije. Naše samoprocjene, i pozitivne i negativne, utječu na naše ponašanje i kod drugih stvaraju slično mišljenje o nama. Svojim postupcima i reakcijama, šutnjama i ispadima, drugima govorimo što da misle o nama.
Ali, svaki nam trenutak nudi priliku da ostvarimo nove snove, uspnemo se do novih visina, i ako to želimo, promijenimo smjer svoga putovanja. Za to je potrebno samo promijeniti pristup, posvetiti se novoj zamisli i predati vjeri u njezino ostvarenje. Svaka naša zamisao može se pretvoriti u stvarnost.
Tako je lako okrivljavati prijatelje, supruge ili suradnike za promijenjivu kakvoću našeg života. Kad bi se samo drugi ponašali u skladu s našim planovima i odredbama, sve bi bilo dobro. Tako nam se barem čini. Često zaboravljamo, pa i ne shvaćamo, da svatko od nas na svoj način gleda na neki događaj. Moramo otvoriti um i srce i pokušati shvatiti i tuđu sliku. Nije nužno da potpuno razumijemo tuđe shvaćanje života. Nužno je samo prihvatiti činjenicu da je i njihov pristup legitiman.
Naš sreća ne ovisi o shvaćanju i postupcima drugih. Ne ovisi ni o pažnji ili nepažnji voljene osobe. Naš posao može donositi uzbuđenje i ispunjenje, ali koliko ćemo u njemu uživati ovisi o tome kako mu pristupamo. U svakom smislu, bili sami ili s još nekim, sami stvaramo svoju sreću.
Svi želimo biti voljeni. Svim je ljudima zajedničko da žele biti važni u nečijim životima. Barem smo jednoj osobi potrebni, kažemo sebi kad se osjećamo najmanje sposobnima da se uhvatimo u koštac sa životom. Svi smo u tome slični. Paradoks je u tome što se naša potreba za ljubav smanjuje kad je sami dajemo drugima. Kad je damo, vraća nam se. U to se možemo pouzdati.
Često ne shvaćamo kako se ljubav kreće između onoga koji daje i onoga koji prima. Opsjednuti smo pomanjkanjem dokaza ljubavi u vlastitom životu. Zašto se nije nasmiješio? Zašto joj nije stalo? Je li nas nadomijestio netko zanimljiviji? Izaberemo li ponuditi ljubav umjesto da je tražimo, promijenit će se sva naša iskustva. Život će postati nježniji, a dobici mnogi i dalekosežniji.
Nismo li mi ljudi čudesna bića - tako slična, a ipak tako različita? Znamo zajedno raditi: sagradili smo velike piramide, Kineski zid, veličanstvene evropske katedrale i peruanske hramove. Znamo svirati, tkati, liječiti bolesnike, programirati kompjutere. Ali znamo raditi i sami. Svatko od nas ima sposobnost misliti, planirati i provoditi zamisli koje su samo naše.
Istodobno smo međuovisni i neovisni i obje nam osobine mogu donijeti i radost i bol. Drugi ljudi katkad su nam teret. Trebaju nas, oslanjaju se na nas. Tad mislimo da bismo uspjeli ostvariti svoj puni potencijal kad bi nas samo ostavili na miru.
U drugim se zgodama osjećamo očajno, bolno samima. Bez podrške, napušteni, tad mislimo da bismo uspjeli kad bi samo netko bio uz nas. No prava sloboda je, kao i prava sigurnost, u nama samima. Ne možemo ih dobiti od drugih, nego ih moramo pronaći u sebi.
Ako smo sami pouzdani i živimo u skladu s našim idealim, mnogo nam je lakše vjerovati drugima. A gdje postoji povjerenje, moguća je i prisnost. S njom dolazi ljubav prema sebi, pa ljubav prema drugima i na posljetku radost.
Odvojenost od drugih posljedica je vlastita izbora i donosi još dublju nesigurnost. Sprečava nas da se približimo, a približavanje donosi opasnost otkrivanja naših tajni. Upravo to otkrivanje hrani prijateljstva koja nam toliko znače.
Samoprihvaćanje i otvaranje su povezani. Naši su nedostaci manji i lakše nas je voljeti kad ih priznamo, preispitamo i blago potapšamo prije nego što ih odgurnemo.
Usmjeravanje pozornosti izvan nas samih, na hobije, ciljeve ili prijatelje neprestano nam donosi nova nadahnuća i snagu da idemo naprijed. A taj napredak pak potpiruje žar naše predanosti tim aktivnostima.
Istina je da sreća počiva u nama, ali to možemo otkriti jedino sudjelovanjem u životima ljudi oko nas. Oni koji žive uskogrudno, usredotočeni samo na sebe, ne nalaze sreću. Ona ostaje izvan njihova domašaja jer nisu uspjeli posegnuti izvan sebe.
Svaki dan donosi onoliko pustolovina i smislenosti koliko mu donosimo. A u našoj je vlasti što ćemo promatrati, što vidjeti i planirati.
Obuzetost sobom uvećava svako stanje koje nas trenutačno muči. Iskušenje da mislimo samo na svoju bol tako je velika da su potrebni snaga i ozbiljna predanost emocionalnom zdravlju kako bismo pozornost usmjerili na tuđe potrebe.Dugo nam treba da naučimo kako će naša bol biti manja ako ponudimo utjehu nekome drugom tko pati.
Razdoblja potištenosti potaknut će nas na suosjećajnost ako budemo spremni iskoristiti prirodnu inerciju koja prati tugovanje. Trenuci mirovanja daju nam vremena da primjetimo kako je drugima. A upravo skrb za druge liječi naše rane.
Rijetko posvećujemo punu pozornost i brigu ljudima oko nas koji imaju problema. A upravo je ona potrebna onima koji putuju istim ili usporenim putem u životu. I naš duh jača svaki put kad drugome pružimo ljubav.
Život postaje sterilan i zagušljiv kad nismo otvoreni pogledima i osmjesima drugih. Osobni kontakti koji nam se nude nisu slučajni. Privlačimo iskustva i ljude koji našem životu daju smislenost.
Naš strah od drugih obično je povezan s osjećajem manje vrijednosti. Često mislimo da su drugi pametniji, sposobniji, uspješniji. Ali, kad popustimo pred svojim strahovima, propuštamo priliku za rast koju nam nudi tuđa nazočnost u našem životu. Neznanci u naš život ulaze s razlogom. I njihov i naš rast ovisi o uklanjanju barijera koje nas dijele.
Naši su snovi i želje pozivi da sebi postavimo nove ciljeve, da iskušamo nove zadaće, da se usudimo putovati nepoznatim teritorijem. Svako od nas ima sposobnosti koje može ponuditi svojim suputnicima, ali većini je potrebno ohrabrenje da bi prepoznali vlastite prednosti i darove.
Rijetko u jutro ustanemo spremni za sve što nam donosi dan. Obično moramo pripremiti svoj um, uravnotežiti svoje osjećaje, biti blagi prema onom dijelu sebe koji strahuje od iskustva koja ga očekuju.
Normalno je i posve ljudski biti svjestan svojih nedostataka a nesvjestan vrlina. Vrlinama posvećujemo malo pozornosti i lako odbacujemo pohvale koje zbog njih dobivamo. Manama, međutim, posvećujemo punu pozornost. Zaboravljamo da su današnje vrline nekadašnje slabosti.
Učimo u hodu, a nova iskustva bacaju novo svjetlo na naše planove. Naši koraci, i oni zajednički i oni koji su zasebni ali usporeni, utječu na kretnje svih nas.
Često od sebe očekujemo savršenstvo, zaboravljajući da smo u životu početnici. Najviše što možemo učiniti jest da spremno priznamo svoje pogreške i budemo zahvalni što uvijek sve možemo početi iznova, zahvalni što nam pritom mogu pomoći i tuđa iskustva.
Život je proces. Učimo, rastemo, djelimo teret, mijenjamo zamisli i svoje vrijednosti. Svaka promijena mijenja i naše korake, a time i korake drugih.
Ovih dana susretali smo mnogo ljudi i "prodavali" se na razno razne načine.Često smo prema znancima iznimno ljubazni, a u društvu najbližih zijevamo, gunđamo i bijesnimo. Možda volimo misliti kako sa svima postupamo jednako, ali većina s najbližima s vremenom postaje gruba. "Nije važno", kažemo. "Oni me znaju."
Ako nas netko ne poznaje, ponašamo se velikodušno. Zašto? Ne bismo li uvjerili tu osobu da smo bolji nego što zapravo jesmo? Tko je bolji, čovjek koji je ljubazan prema neznancima ili čovjek koji je grub prema prijateljima?
Razlog za tu dvoličnost jest nesigurnost u sebe. Svi se katkad bojimo da se nekome nećemo svidjeti, da nas neće voljeti ili poštovati onakve kakvi jesmo. Zato se pokušavamo prikazati drukčijima, obično boljima. A kad postanemo sigurni da smo prihvaćeni, zbacujemo krinku.
Možda ponekad i kažnjavamo novog prijatelja zbog truda koji smo uložili kako bismo se doimali boljima.
Nije li ipak najbolji pristup opušteno poštovanje?
Eto u ovim blagdanskim danima dosta vremena provodimo u svojoj kući ili domu. Ma što je to dom?
Ma koliko imali ispunjen društveni i poslovni život svima nam je potrebna baza, mjesto koje je naš dom. Stvaranje doma jedan je od naših prirodnih poriva, neovisno o tome je li riječ o malenom stanu s pokućstvom kupljenim na rasprodaji ili o raskošnoj vili. A za našu duhovnu ispunjenost prijeko je potrebno da nas naš dom hrani.
Ako se osvrnemo, vidjet ćemo da naš dom pokazuje što nas hrani i nadahnjuje. Možda smo izabrali nešto udobno i trošno: stare knjige, naslonjače koji su ugodniji leđima i stražnjici nego oku.Možda smo nemirni i često mijenjamo raspored pokućstva. Svi u svom domu izražavamo svoje želje.
Jesmo li zanemarili "hranu i gorivo za duh"? Katkad inerciju brkamo s udobnošću. Jesmo li svojem duhu osigurali prikladnu sredinu?
Eto ušli smo u Novu i primali bezbroj čestitaka i najviše ljubavi i sreće. Evo malo o ljubavi. Mislim da je prava ljubav kompromis. Znači dijeljenje i izmjenjivanje. Znači davanje prednosti drugima. Ljubav ima mnogo lica i pokazuje se mnogim gestama. Pružanje prave ljubavi donosi dobro i onome koji daje i onome koji prima. Naše žuljevite duše postaju mekše zbog nježnosti ljubavi. Nitko se ne može potpuno duhovno i emocionalno razviti ako umjesto prisnosti bira izolaciju.
Učimo tko smo preko veze s drugima. Prihvaćamo svoje nedostatke i dobivamo priliku ojačati svoje vrline kad se suočavamo s vrlinama i manama drugih. Vrijeme i strpljenje uče nas da se ljubav obično sporo razvija, ali će doći kad postoji uzajamna odluka da se zajedno živi i raste.Svaka osoba koju doista volimo olakšava naš život.
Možemo se držati najuzvišenijih načela, biti velikodušni, otvoreni i dobri, ali nas unatoč tome povremeno mogu obuzeti sumnje i strahovi. "Lokalni strahovi" ne znače da smo izdali svoja "zemljopisna" načela, nego samo da se taj put bojimo.
Ljepota ljudskosti jest u tome što uvijek možemo izabrati kako ćemo se ponijeti. Zateknemo li se u ponašanju koje nam se ne sviđa, možemo ga izmjeniti, ili ako to nije moguće, možemo promijeniti način na koji o njemu mislimo. Netko je mudro rekao: "Možeš raditi dvanaest sati nešto što ti cijeli život ne bi palo na pamet."
Gubitak je vremena i snage negodovati nad sobom. Ako nećemo promijeniti svoje ponašanje, promijenimo kriterije. Mnogi od sebe očekuju nemoguće, a kad to ne ostvare, osjećaju se krivim.
Osjećaj krivnje je neproduktivan. Kad sve zadržimo u trenutku - i ono "zemljopisno" i ono "lokalno" - možemo sebe prihvatiti onakvima kakvi jesmo. U ovom smo trenutku onoliko dobri koliko možemo biti.
Zato prilagođavanje mojih očekivanja onome za što sam doista kadar pomoći će mojem duhovnom razvoju.
SVIMA VAMA KOJI ČITATE MOJE POSTOVE KAO I VAŠOJ OBITELJI ŽELIM SRETNU NOVU GODINU.
Evo prošli su blagdani koji za mene nešto znače i sretoh raznih ljudi u raznim situacijama, pa malo razmišljam o nekima i evo nekih mojih zapažanja.
Predodžba koju imamo o sebi određuje kako ćemo se predstaviti drugima. Stav koji zauzmemo privlači tuđe pohvale, zanimanje ili kritiku. Tuđe mišljenje o nama točno odražava naše, ono je poruka koju smo prenijeli manje ili više izravno.
Moramo priznati moć koju imamo nad tuđim procjenama naše vrijednosti. Nema nikakve sumnje da ih sami oblikujemo. Kad o sebi loše mislimo, tako je najvjerojatnije zato što smo izgubili dodir s ritmom života koji dijelimo s drugima. Možda smo zaboravili što je najvažnije za upotpunjavanje cjeline. Možda nam je svakoga dana potreban blagi podsjetnik.
Naš predodđba o sebi u potpunosti se temalji na tome kako nas vidi svijet i vidimo li mi da nas taj svijet priznaje.
Griješimo jer smo ljudi, jer smo nesavršeni, jer često ne osjećamo ritam trenutka. Kad nam je um blokiran, bilo u prošlosti ili u strahu od budućnosti, zapravo ne želimo sadašnji trenutak. A jedino kad ga živimo u potpunosti možemo primjereno reagirati na njega.
Ali, pogreške su rijetko tako ozbiljne kako nam se čini. Uvijek ih možemo popraviti. Nikad ništa ne obavimo, a da usput ne unesemo neku izmjenu. Možda ne bi bilo loše da o svim pogreškama mislimo kao o izmjenama planova. Ispravke koje napravimo zbog pogrešaka često dovode do boljih rezultata. Dapače, pogreške su možda dio procesa koji je nužan da bi naš duhovni razvoj tekao kako valja. Možda su za naš život važnije nego što smo i slutuli. Ali, ne treba previše razmišljati o samoj pogrešci. Bolje je usredotočiti se na to kako da je ispravimo.
Svatko od nas je pozvan da dade svoj doprinos trenutku. Nema jamstva da ćemo u svakom iskustvu uživati, ali možemo biti sigurni da će nas svaki naučiti nečemu za što smo spremni, jer "kad je učenik spreman, učitelj dođe".
Nije potrebno mnogo razmišljanja da shvatimo kako su najteži trenuci obično potaknuli naš najveći razvoj. Naša postignuća uvijek prate razdoblja frustracija, čak i povremeni očaj, jer stvarni rezultati nisu na visini naših očekivanja. Ali, s prolaskom vremena shvaćamo da su oni za nas mnogo korisniji od onoga čemu smo se nadali.
Naša je osobna vizija uska i ograničavajuća. Zapravo ne možemo zamisliti što nas čeka. Najviše što možemo jest vjerovati da su naša iskustva upravo ono što nam treba.
Razgovor sa sobom ima veliku moć. Može razviti zdrav ego. Ali, može ga i uništiti. Naša snaga u teškim trenucima može se udvostručiti ili rasuti, ovisno o tome jesmo li predani stvaranju pozitivne predodžbe o sebi.
Sigurnost i samopouzdanje su osobine kojima svi težimo. Nije nužno da živimo bez njih. One su naše nasljeđe na koje imamo pravo. Ipak, mnogi ne shvaćaju kako ih lako možemo dobiti - potrebno ih je samo potražiti. Umjesto toga, sumnjamo u svoje sposobnosti i vrijednost i otkrivamo da su naše mogućnosti i naša snaga upravo onakvi kakvim ih vidimo.
Vjera u sebe prethodi postignućima. Uspjeh nam je uvijek u domašaju, dovoljno je samo da shvatimo kako smo sami odgovorni za njega. U svakom trenutku razgovaramo sa sobom, a što ćemo pritom reći naš je izbor.
Zagonetno je kod "blaga srca" to da su bezbrojna, neiscrpna, vječito se obnavljaju. Kad nekoga volimo i on voli nas, kad mu vjerujemo i on vjeruje nama, taj uzajamni odnos daje nama, i onima koji nas vole i vjeruju nam, doslovce beskrajno bogatstvo.
Iscrpljeno se osjećamo samo kad je odnos jednostran. Ljubav koja se temelji na uzajamnom razumijevanju i poštovanju nikad nas neće iscrpljivati. Naša riznica ljubavi puni se u istom trenutku dok se prazni, kao da sam čin ljubavi proizvodi novu ljubav.
Taj magični proces može omesti strah. Načelno, moramo dobro poznavati sebe i biti samopouzdani da bismo sebe mogli dati drugome s radošću i bezuvjetno. Ljubav je rizik - rizik da budemo potpuno otvoreni i da zaboravimo na sebe. Ali, za svaki je uspjeh potreban rizik, a u ovome slučaju nagrada je najveća moguća.
Ništa ne miruje. Promijena je životni zakon. Katkad nam se može učiniti da se uvijek iznova moramo boriti za iste stvari. Ali, pogledamo li to na drugi način, vidjet ćemo da nije tako: Naši su pravi dobici oni koje nam nitko i ništa ne može oduzeti.
Oni su sredstva za stabilni rast. Posao, ljubavnika ili kuću možemo promijeniti, ali mir i slobodu duha možemo ostvariti, zadržati ili odbaciti. To je u našoj moći.
Sloboda znači izbor - naš izbor što ćemo raditi sa svojim tijelom, novcem, životom. Odbijemo li birati, ućinit će to drugi. Ako se svojom slobodom ne služimo, odbacujemo je. U našem je životu nužno naše stalno kreativno sudjelovanje.
Sami odlučujemo o tome hoćemo li drugima dopustiti da vladaju našim osjećajima. Kad to dopustimo, dobrovoljno se odričemo osobne odgovornosti za svoj razvoj. No, odluka da se osjećamo onako kako se doista želimo osjećati, odbijanje da popustimo drugima, oslobađa, uzdiže i hrani.
Kad dopustimo da nas netko naljuti, odlučili smo toj osobi posvetiti pozornost, pa nestaje namjere da učinimo ono što treba učiniti. Srdžba nas posve preplavi i zaustavlja svaki rast i mogućnost davanja našeg doprinosa. Kad izaberemo ljutnju, gubimo osobnu moć kreativnog razmišljanja i akcije. O tome tko smo odlučuje predmet naše srdžbe.
Naše misli određuju naše postupke, pa kad su nam misli negativne, uspjesi su rijetki. U dnevnim aktivnostima odrazit će se ono što nam je u mislima. A ako želimo, možemo misliti pozitivno.
Pozitivna slika o sebi i optimizam mogu postati navikom ako je naša želja za ispunjavanjem svog potencijala dovoljno velika. Naša će očekivanja, bila ona mala ili velika, i danas i svakog dana određivati naš napredak.
Kad povjerujemo da smo kadri uspjeti, izazove možemo željno očekivati. Najprije moramo naučiti dostojanstvano se suočiti sa svime na što nas put navede. Moj put ne određuje nitko osim mene samog. Moj uspjeh počinje u mojoj glavi.
| < | siječanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog opisuje moja viđenja življenja kroz tekstove
Svaki naslov donosi zraku prosvjetljenja, utješnu misao, novi pristup ili oazu spokoja.






Za one koji žele više:
videoton6@gmail.com
Myspace Clocks, Video Clocks at WishAFriend.com
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Hit Counter
Potrebna je snaga da bismo poletno zakoračili u svaki novi dan. Nekih ja dana imamo više, a nekih manje, ali svaki je dan zahtjevan. Iz osobnog iskustva znamo da nam unutarnje uravnoteženje olakšava zadovoljenje tih zahtjeva. Uravnotežiti se znači osjetiti svoje mjesto u širim zbivanjima i vjerovati u ispravnost svih iskustava koji dolaze.
Nadam se da će Vam ovi kratki tekstovi pomoći da nađete svoje mjesto i time prizovete sile koje će Vam olakšati život. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, vjera u ispravnost plana - ma kako nazvali višu silu koja je njegov izvor - i trud da budemo najbolji što možemo biti - to su ciljevi koji nas jačaju još dok ih pokušavamo ostvariti.
Nekih dana koračamo hrabro, a nekih oprezno. Važnost je putovanja u tome što smo se na njega otputili, sami, a ipak zagonetno povezani.





I kad ti je najteže ne zaboravi da si čovjek i da to moraš ostati


Dva su dana na koje nikako ne mogu utjecati - jučer i sutra


Živi svaki dan života kao da ti je zadnji, jednom ćeš biti u pravu


Vrijeme je skupocjeno. Ne čekaj na prikladnije vrijeme, jer nisi siguran da ćeš ga ponovo imati


Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darivao, nego prodao. (Dostojevski)


Bolje je s mudrim plakati, nego sa budalom pjevati:


Da bismo nekoga dolično voljeli, treba ga tako voljeti kao da će sutra umrijeti


Drži sreću kao pticu: što nježnije i lakše! Bude li se osjećala slobodnom, ostat će ti rado u ruci


Ako čovjek ne zna prema kojoj luci plovi, nijedan vjetar neće biti povoljan


Najsretniji je onaj čovjek koji je učinio sretnima najviše drugih ljudi


Budućnost pripada onima, koji vjeruju u ljepotu svojih snova


Drži sreću kao pticu: što nježnije i lakše! Bude li se osjećala slobodnom, ostat će ti rado u ruci